Posle tebe kiša više nije čista,

svaka kap je puna kala trista.

Posle tebe bura nije više tako burna.

Tramontana sada oštro mjeri vremena, stara, pustolovna.

 

Ime tvoje sad je prazna priča,

inicijalima nepoznatog stranca ispisana.

Preko rijeke Save do tvoje kućice,

duga više nije most prečice.

Oblak velik s rijekom sad u ritmu diše,

poljupcima, k’o gumicom sve prečice do te  briše.

 

Šetam sada pokraj ruševina starog mosta,

skeledžija u zaborav otišlo je dosta.

A iz magle zagusite prikaz tvoga lika mila,

pokraj mene sa čarobnim štapom prodje kao bajna vila.

 

A oj vilo moja bajna,

upotrebi moći svog štapića čarna,

Ispuni mi želju od života važnu,

da sa tobom sjedim u bašti, pod krošnjama starog šipka,

i u molitvi išćem onoliko od Boga dara,

koliko zrna ima u ovoga slasnog nara,

 

Tramontano hladna, vjetrovita,

spusti jedra svog prvenca, jedrenjaka.

Pa u tihoj noći pod palubom mraka,

nek započne fešta do sunčevih zraka.

A u zoru kad se sunce s nebom spoji,

neka cijela svita jedrenjaka dosta,

u moj dom dovedu nevjestu od  kamena mosta.

 

Gospar Duje