b6432db758bf7e19fccb2e58239de9ed

 

I behara trešnje, što u bijelo cvata,

što u cvijetu svakom pčeli gozbu nudi.

I mirisa čulnih, bujne kose ridjokose, što na djurdjevak miriše,

kad iz jutra persijane otvori i proljeću dobro jutro poželi.

 

Sunce, žarko,  umiljato, Trebišnjici odsjaj pravi.

U ponosu rijeka čista,  od sunčevog sjaja sva zablista.

Jablanovi tihi, u jedinstvu ljepote tad se spoje.

Ljubavnicima, što se pored rijeke za ruke drže, hladovinu da održe…

 

Porumene i nabubre sve lale i ruže u proljeće,

kad kaldrmom starog grada ona se prošeće…

Tada meni zgubidanu u bašti,  kraj starog hrasta,

stanu pogled u ta bedra pupoljasta.

 

Obojiše polja poljskog cvijeća dosta,

pored starog od kamena stkanog, Arslanagić mosta.

Spretne ruke Hercegovke lijepe, u poljima bijelih rada,

ispletoše vjenac,  za najveću ljubav u kamenu grada.

 

A oj noći tamna, ljubavnico bijelog dana, kraj Platana,

pusti svoje boje noći, da preliju dnevne zrake  grada moga.

Nek s ljubavlju jutra leotarska izrode nam pregršt sunca trebinjskoga…

Da u sjaju neba i sunčevih zraka, preko polja bijelih rada sad što jure,

posmatramo djecu i unuke u zagrljaj dok nam žure…

 

Gospar Duje