Slažem kocke kao kule,

što mi jednom dade  Dule.

Bjehu one meni drage, pa ih meni drugar dade.

Pa sa njima slažem tugu i razmišljam o mom drugu.

 

Dvorac pravim od kocaka milih

I o mome rodnom gradu u ovoj daljini mislim.

Pa se pitam da’l i dalje ona smokva stara,

daje dobrog plodnog dara.

 

Da’ l je more gdje je nekad bilo?

I’l je možda presušilo?

Da’ l se i dalje pjeva ona pjesma iz ljubavnog žara?

Dok do mora pretičemo  sva ta kola stara.

 

Kako mi je ona stijena stara, dobra, krševita?

Što je jednom bila naša kuća golemita.

Koja jednom bješe javna scena plesa,

za mog drugara od krvi i mesa!

 

Gospar Duje