Samo ognjište, oronulo ognjište ostalo je od trošne i davno spaljene kuće, koja je sagradjena početkom dvadesetog stoljeća. Sjeo sam na jedan trošan,  četverougast, ali ipak čvrst kamen, koji je preživio zub vremena. Bio sam okrenut licem prema ognjištu. Veliko, zaraslo  šiblje obavijalo se svukuda oko mene.  Zračak sunčeve svjetlosti probio se kroz šiblje i ustrijemio me ravno u lice. Uzdahnuo sam duboko, suze su mi kvasile obraze…

„Došao  sam,  napokon sam došao. Pronašao sam rodnu kuću moje bake“ rekao sam duboko u sebi…

Muške, orlovske suze nastavile su da teku niz moje lice. Znao sam da će jednom doći ovaj dan! Znao sam, jer sam ga dugo vremena kreirao i napokon iskreirao u svom životu. Bio sam siguran da će se to i jednog dana ostvariti!

Mogao  sam rodnu kuću moje bake, koja se nalazila u jednom seocetu Donje Vodičevo, opština Novi Grad u BiH da posjetim bilo kada, jer geografski to nije bilo puno udaljeno od mene, ali nešto mi nije dalo da krenem… Sada znam, da nisam bio spreman za takvo što  i da nas univerzum i životna energija šalju u akciju upravo onda kada je pravi trenutak za to! Vjerovatno  pravi trenutak nije trebao da bude prije, jer ko zna zašto je to tako, vjerovatno se sve dešava za neko više dobro…

Cijelo moje biće  preplavile su  pozitivne emocije. Osjećao sam se kao voz koji puhti, pun pare, kao voz koji je znao svoj pravac i koji je ispunio svoj cilj, kao voz koji je pun energetske moći koju zadržava sebično i ponosno samo za sebe. Osjetio sam spokoj i mir! Osjećao sam se uzvišeno, kao na završetku ispunjena svog cilja!

Baš tako je i ona živjela i učila me životu, ona koju sam volio najviše na svijetu i koja me je naučila svim vrijednostima života… Ona koja nije rasipala svoju energiju unaokolo, ali mi je istu maksimalno davala. Znala je i osjećala da ću joj  istu tu energiju uzvratiti istom mjerom i da će ona ostati na pravom mjestu. Energiju koja je bila subjekitvna, koja je ostajala samo u nama…Energiju koja nam je davala moć, kako bi je pretvorili u još veću ljubav!

Učila me je, oh da, svakog momenta me je učila nečemu novom, tako da su novosti i nova otkrovljenja za mene predstavljala mistična uzbudjenja. Učila me moja draga Zoja; da ne rasipam svoju energiju uzaludno na objekte, na kratkotrajna zadovoljstva, na odlazne putanje koje nam uzimaju energiju, da se ne osvrćem na mišljenja drugih ljudi, već da pratim svoj put, da ne trošim energiju na hvalospevna priznanja i na ostale budalaštine koje je ovaj svijet izmislio, a potom i stvorio od njih vrijednosti kojima treba da se ponosimo i da ih slavimo…

Sjedala je mirno i spokojno, kao da je najbogatija na ovom svijetu. Ona u stvari nije imala mnogo, pomislio sam kada sam bio mali…Imala je sedamdeset godina, ali me gledala očima djeteta. Kako je mogla da bude tako spokojna i ispunjena ljubavlju, pitao sam se? Kako, kada sam znao da je život nije mazio. Bože kako je ta žena bila uzvišena i božanska!

Danas shvaćam , jer sam svijestan da je uvijek na zlo, znala da se podigne i odgovori mu osmijehom. Stajala je uvijek stojički, mudra pogleda i stamena izgleda.  Njeni prsti na rukama  često su znali biti isprepleteni, dok su palčevi kružili jedan oko drugog. Siguran sam da sam tu naviku stekao od nje. Sada znam da joj je ta aktivnost bila jedna vrsta meditacije koja joj je pružala spokoj i mir…

Danas, kada stojim ispred ovog ognjišta cijeli njen život mi prolazi kroz misli, kao neki autobiografski film koji se prikazuje u bioskopu. I dalje sjedim na kamenu, slike prolaze, scene se smjenjuju. Suze su počele sve jače i jače da teku… Nisu to bile tužne suze, već suze radosnice, suze ushićenja i ispunjenja.

„Izabrana sam od strane komandanta da odnesem pismo jednoj partizanskoj četi koja se nalazila na drugom kraju šume. Kada sam pristupila partizanima imala sam svega šesnaest godina i to je bio jedan od mojih ozbiljnijih zadataka. Prolazeći dublje kroz šumu, spazila sam uniformisane brigade koje nisu ličile na partizanske uniforme. Počela sam da bježim koliko su me noge nosile…Stoj, pucaćemo rekli su mi! Oglušila sam se na njihove naredbe i nastavila da trčim. Medjutim, na kraju drugog kraka šume stajali su drugi vojnici, koji su bili isto uniformisani. Popriječili su mi put. Stali su bukvalno ispred mene, uperenih pušaka. Nisam imala izbora. Bila sam opkoljena! Pomislila sam, ovo je kraj!  Srce mi se skamenilo, a u mom grlu kao da se zaglavila ogromna knedla, koja nije mogla da sklizne put dušnika. Imala sam osjećaj da ću se ugušiti. Stala sam kao ledena santa leda…Znala sam šta mi slijedi, jer su ispred mene stajale „Ustaše“. Znala sam šta  „Ustaše“ rade mladim partizankama. Pomolila sam se Bogu i pozdravila sa svojim životom. Gotovo je, gotovo…

Odjednom se začuo glas, dubok glas koji mi se obratio iza ledja. „Živka jesi li to ti“?  Od nekud mi je bio poznat taj glas, ali nisam se smijela okrenuti. Okreni se Živka, rekao mi je…Pretpostavila sam da je to bio nadredjeni… Uradila sam onako kako mi je i rekao. Kad sam se okrenula, odmah sam ga prepoznala. Bio je to  prijatelj našeg oca Djure, koji je živio u našem selu Donje Vodičevo u kojem sam se i ja rodila i odrasla sa svojih sedmoro braće i sestara.

Obratio mi se ponovo sa dubokim glasom. „Ne boj se sine, zašto  se treseš“, upitao me je Jure?

Nisam mogla da vjerujem njegovim riječima, iako sam ga poznavala…Potom smo porazgovarali… Pitao me kako mi je otac? Rekla sam da ne znam, da ga nisam vidjela već dugo vremena. Naravno, lagala sam, jer sam se plašila za sigurnost svoga oca.

„Ne boj se sine moj ništa“,  reče mi i pokaza rukom ka putu od kojeg sam i došla….

„Ajde sada idi i nemoj više sama da se zavlačiš po šumi i pozdravi oca. Nemoj da zaboraviš da ga pozdraviš, jesi me čula? Ajde polako, idi sada, šta si se ukipila“ reče mi Jure.

Otrčala sam u nevjerici. Plašila sam se da će zapucati kada se okrenem, počela sam da trčim koliko me noge nose, sve dok nisam zašla dublje u šumu“, pričala bi mi često ovu priču, moja draga Zoja, dok bi se ja bukvalno pretvarao u uho…

Vjerujem da je moja baka u ovoj situaciji bila mudra i smirena, iako je imala samo šesnaest godina. Siguran sam da je njena svjesna i promišljena energija spasila od ove neprilike.

Energija je razumjevanje, one nisu dvije stvari. Kakva vrsta energije je razumjevanje? Kada energija nije okupirana postaje razumjevanje, kada je energija okupirana ona ostaje neznanje, neosvješćena. Znam da je moja baka imala svjesnu, neokupiranu energiju, koju je držala duboko u sebi i siguran sam da je njena energija spasila od ove neprilike..

Uvjeren sam da je moja Zoja bila prepuna subjektivne, svjetlosne energije koju je u ovom momentu stopostotno iscrpila iz svojeg izvora i koju je prebacila i  na ove uniformiasane ljude. Dugo sam razmišljao, kako je baka uspjela da se izvuče iz ove situacije, a onda sam shvatio da ju je upravo njena energija spasila. Mislim da je energija ovaj put odigrala bitnu ulogu i ratnicima nije dala da razmišljaju kao ratnici, već kao ljudi…

Ako ulažete svoju energiju u objekat, živjećete životom nerazumjevanja, neosvješćenim životom. Ne ulažite energiju u objekat, neka se energija vrati vašem biću. Neka se akumilira. Neka vaš život postane ogroman rezervoar. Neka vaša energija ne bude ničim okupirana, a onda u jednom trenutku dolazi skok, dolazi transformacija. Energija postaje sjajna, pretvara se u svijest, pretvara se u razumjevanje.

Dragi moji, ulažite energiju u ljubav, samo je ona subjektivna, jer ljubav znači da niste zainteresovani za ženu ili muškarca kao objekat i niste tu da biste iskoristili drugu osobu, da bi uzeli nešto od druge osobe. Naprotiv, toliko ste puni energije, da biste je dali drugome.

Evo na primjer ovako, dragi moji, ljubav daje, seks samo želi da dobije! Seks je objekat i ne daje vam energiju, samo vam je troši.  Vi se zainteresujete za jednu osobu, dobijete od nje ono što ste želili, ali prije ili kasnije će interesvoanje nestati i vi se zanimate za  drugu osobu i tako u krug…Vi ćete ići od žene do žene, posmatraćete je kao objekat, zar to nije ponizno?  Vaša energija će se u ovom slučaju samo vrtjeti u krug, nema akumulacije. Ovo je samo jedan od primjera neakumulisane i uzalud potrošene energije. Isto tako neakumulisana i objektivna energija, može da se dešava i u drugim, raznim  oblicima života…

Ponovo su krenule slike, film se nastavio, staro ognjište je ponovo upalilo svoja svijetla projekcije…

Bila je noć, ratne devedeset druge…Bio sam klinac. Sjećam se te godine kao strašnog suda koji će duboko ostati urezan u mom srcu. Spavao sam sa bakom, kao i svih drugih godina. Otac i majka su spavali u susjednoj sobi. Očeve rane od nedavnog ranjavanja koje je zadobio na ratištu polako su se smirivale…Medjutim, glasnik smrti pokucao je na vrata našeg doma…

Poginuo je, on je poginuo začuo se glas! Otrčao sam u sobu i snažno zagrlio svoju baku. Moja draga Zoja je zapravo, istog momenta osjetila šta se dogodilo. Znala je da je to bio njezin stariji sin koji je tih dana bio na prokletom ratištu! Počeli smo da plačemo….

Slike bakinog djetinjstva iz prošlosti o kojoj mi je svakodnevno pričala automatski su počele da se smjenjuju u mojoj glavi, kao fleš film: stradanja njenih roditelja, ubistvo braće od strane Ustaša, spaljeno ognjište, potraga za njenom jedinom preživjelom sestrom, koja je pukom srećom preživjela progon  „Ustaša“,  jer je bila u susjednom selu kod rodbine… Bože, pomislio sam u tom trenutku, ovo je mnogo nepravedno! Zašto njoj? Zašto, zašto si sada okrutan? Zašto i sada moraš da joj uzimaš? Zar nije dovoljno dala?…

Sada znam, da je to bio bakin put, životni put koji nije bio nimalo lak i siguran sam u to da smo svi na ovom fizičkom svijetu prisutni do onog momenta dok ne ispunimo svoju misiju, a dalje nastavljamo svoj put u nekoj drugoj duhovnoj ravni…

Oh da, siguran sam da ljudi ne umiru! Šta predstavlja riječ smrt? To smo mi izmislili na ovome svijetu. To je samo prelaz na neku drugu, višu, duhovnu ravan koja je takodje dio našeg puta…Oh da, siguran sam stopostotno  u to da ljudi ne umiru, jer znam da je  moja Zoja u bilo kom trenutku mog života, bila tu uz mene…

Pitao sam se, kako je ona pored svih stradnanja koje je preživjela tako čvrsto stajala na nogama i ponovono se uzdizala i osmjehivala životu?

Sada  znam da je bila sretna što je imala priliku da upozna i doživi osobe koje nažalost više nisu medju živima. Znam, jer je bila zahvalana na tome. Govorila bi mi često…

„ Sretna sam  što sam imala porodicu i poznavala ih barem tih prvih petnaest godina mog života. Neko nikada ne upozna svoje najbliže rekla bi. Zahvalna sam, jer sam imala prekrasnog sina, koji nažalost nije više medju živima, ali znam i sigurna sam da ćemo se  ponovo sresti, jer smo mi spojeni u zajedničkim putevima“ zahvaljivala bi se često moja Zoja.

Medjutim, koliko joj je život uzimao, toliko joj je i davao. Uvijek je bila okružena voljenim osobama i sada znam da joj je to davalo energiju. Isto tako, siguran sam da je ona sa svojim pozitivnim stavom i pogledom na život privlačila pozitivne ljude. Iako nikada teoretski nije čula za „Zakon privlačenja“ ona ga je uistinu, praktički, odlično izvršavala, bolje od bilo koga drugog. Uvijek je govorila da je ona magnet za novac. Ja tada nisam bio svijestan šta joj to uopšte znači, ali sada znam da je sa tom afirmacijom redovno privlačila novac u njezin i naš život…

Evo na primjer, kada god bih poželio da čujem ili vidim moju dragu Zoju ona bi mi došla u san da me pozdravi. Kako od prvog dana, prije sedamnaest godina kada je umrla, tako i danas…Uvijek mi je imala nešto za poručiti…Uvijek!

Jedne noći, prošle godine, kada sam spavao u svom stanu u Beogradu, baka mi je došla u san. Bila je  tužna. Nikada mi nije tužna dolazila u san. Pružila je ruke ka nama. Bili smo u trpezariji: mama, tata, brat, tetke i i mnogobrojna rodbina. Kao da je pozivala nekoga ka njoj…

Uvijek kada sam poželio vidjeti baku u san zamišljao bih je preko dana i privlačio na osnovu zakona privlačenja. Uvijek bi mi to uspijevalo, uvijek! Ovaj put je nisam pozvao u san. Pitao sam se što mi je to imala za poručiti?

Kada sam se probudio, pokušao sam da protumačim san, ali nisam želio da razmišljam, jer mi je san bio potupno čudan i nije mi se nimalo dopao. Krenuo sam u dan sa pozitivnim vibracijama i zahvalio se Bogu što mi je još jednom u san poslao mog andjela čuvara.

Negdje oko dva sata posle podne nazvala me mama i javila da je iznenada umrla tetka .Dijagnoza je bila iznenadni srčani napad. Bila je to bakina kćer koju sam iznimno volio. Bila je jedina spona izmedju mene i bake, jer sam znao i osjećao to. Volili smo je istim intezitetom. Odmah mi je bilo jasno šta mi  Zoja željela poručiti u snu, i sada dok ovo pišem cijelo moje tijelo se naježilo, od glave do pete…Istog momenta sam napisao posmrtni govor za moju tetku, jer sam osjećao potrebu da se barem na taj način odužim za sve lijepo što je učinila za mene, za nas…

Dragi moji, čovjek je rodjen kao larva, na žalost mnogi i umiru kao larva. Larva je statična, gusjenica se kreće, zna pokrete. Leptir leti, poznaje visine, počinje da se kreće nagore. Leptir ima krila, ta krila su cilj.  Ako ne dobijete krila, nećete imati dušu. Prije bilo kakvog pokreta biće vam potrebna energija, obilje energije, a da biste je imali morate akumilirati. Morate je fokusiarati na subjekat a ne na objekat. Obilje energije je potrebno da dobijete krila. Vjerujte mi da  sa takvom energijom mogu u san da pozovem moju dragu Zoju, kada god to hoću!

Isto tako, velika je razlika“ živjeti slobodno od i živjeti slobodno da“ . Mnogi ljudi ostvare samo prvu slobodu od, oslobode se od roditelja, od crkve, od organizacije, ovoga ili onoga. Ali zbog čega? Sloboda od je negativna sloboda. Ako poznajete tu slobodu onda uistinu niste slobodni. To je njen negativan aspekt. Morate upoznati i pozitivan aspekt – slobodu da stvarate, da postojite, da se izrazite, da pjevate svoje pjesme. To je kreativnost, to vam daje krila. Pozitivnu slobodu da je imala moja Zoja, moja učiteljica života, moja kraljica vječite inspiracije, moja voljena ikona, moj duhovni učitelj, moja arija ljubavi.

Prije nego sam želio da završim ovu priču, utonuo sam u poslijepodnevni san. Nisam želio da priču završavam umoran i sa pola energije. Vjerovatno sada pretpostavljate… Da, ponovo me posjetila moja Zoja, kako bi mi rekla i dala znak da činim pravu stvar! Siguran sam da zna da pišem ove lijepe riječi za nju i da mi je duboko zahvalna na tome. Znam, jer mi je u snu poslala najljepši osmjeh životne energije, a moje biće je u tom trenutku preplavila neizmjerna energija ljubavi i sreće!

Hvala ti na svemu….

Moja draga Zoja, moja učiteljice života!

 

Gospar Duje – Dušan Ćurić