magarac-kuća-03032016

 

 

„Jopet te lude devedesete!“….Bože, sada ću da kažem nešto što stalno ponavljam. Neko će možda reći da sam lud al’ ja zaista  mislim da je bilo tako i sada ću ponovo to da kažem: „Bože bile su to prelijepe godine!“

Znam, znam, kazaćete mi, bile su jer si bio dijete i nisi kužio stvari oko sebe. Ok, shvatam, rat je harao, al’ imali smo šta smo imali, znali smo biti zahvalni na malim stvarima, radovali smo se sitnicama, bili smo zaštićeni od strane roditelja…Bilo je tu ružnih stvari, ne prisjećam ih se više naravno. Ne želim da ih se prisjećam. Desile su se, jer je to tako moralo da bude, kako bi se desilo nešto mnogo prosvjetljenije, sjajnije, ljepše. U stvari, smatram, da se sve dešava nama, kroz našu prizmu vidika, nama kroz nas, a ne kroz dešavanja oko nas. Dakle, sve se dešava onako iz kog ugla mi to posmatramo, kojim očima to posmatramo. Vjerovatno sam ja na rat gledao kao na neki vid zabave. Ne znam. Znam, bio sam dijete, al’ opet se pitam kako su oni, odrasli, moji roditelji, vaši roditelji?

Ej, sjećam se jednog, takvog ratnog dana, kada je mama došla sa pijace i donijela banane…Eeeeeej banane, skakutali bi od sreće, po deset minuta oko nje, sve dok nam se ne zavrti u glavi, uzvikujući… jupi jupi, banane, njam, njam…  a onda bi one banane jeli sa toliko oduševljanja, gušta i što je najbitnije polako, kako bi ukus banane koje nismo jeli godinama ostao duboko u našim čulima ukusa… Mmmmm govorio sam sladokusno. Uh, kako je ovo samo bilo lijepo. Mamino lice je ozarila sreća, osmijeh joj je bio blag, al’ pun zadovoljstva.

Potom su došle „nike patike“. Oh dragi Bože, pa imao sam „nike“. Ovaj put mi ih nisu kupili mama i tata. Nisu, jer nisu imali novce da mi ih kupe. Ja znam da bi mi ih kupili da jesu. „Nike“ su stigle od moje prve zarade. Ja i mojih nekoliko drugara smo u mom podrumu otvorili stripoteku. Sjećam se da je u tim ratnim godinama čitanje stripova bilo vrlo izraženo, tako da sam od zaradjenog novca od stripoteke mogao sebi da kupim tene. Kako sam samo bio zahvalan, a tek važan u školi i na ulici. Sjećam se da su „nike“ u to vrijeme bile sinonim za nekoga ko je bogat, a pogotovo ako su još bile sa vazdušnim djonom, pa bio si glavna faca.

Došli smo na Ljubomir, u rodno selo moje mame, koje se nalazilo podno Leotara,  s onu stranu naše planine, u posjetu  baki i dedi.

Na velikoj verandi od stare porodične, kamene kuće, koju je prekrivala vinova loza, sačekali bi nas baka i deda. Baka bi škiljila ispod oka, sa vragolastim osmijehom na licu, dok bi deda stavljao ruku na čelo,  praveći sebi hladan i jasan pogled, kako bi imao što izoštreniji vidike ka nama.

U momentu bi preskočio baki uz riječi:  „šta se stalno cerekaš za Boga miloga“? Taj momenat kada se deda popreči baki, ostaće vječno urezan u mojim mislima. Kao da se tada u baki upali motor smijeha i ona tada kreće da se nezaustavljivo smije….. Ne znam zašto, al’ osjećao sam da se u tom trenutku najviše vole, osjećao sam energiju ljubavi koju si širili jedno prema drugom…Izgledali su mi kao rotor i stator, kao kolo i voda koji zajednički proizvode obilje energetske ljubavi.

Izlazio sam sa zadnjeg sjedišta, uvijek sa osmjehom na licu. Bio sam po malo stidljiv, al’ opet pričljiv dječak. A onda bi usledio dobro poznati dedin ritual: Povukao bi me za uho i držeži me za uho podigao što je više mogao, govoreći: cccc živio mi sto godina…Znali smo  bježati satima, kako nas deda ne bi uhvatio i povukao za uho, al’ deda k’o deda, kao da je morao da ispuni taj zadatak!

Sjeli bi za trpezu. Uvijek bogatu trpezu! Bio je rat, oh da, al’ trpeza je bila bogata. Baba i deda su do prije rata živjeli u gradu, al’ kad je počeo rat odlučili su da se presele na selo i uzgajaju živinu, tako da je trpeza uvijek bila puna plodova, bilo je tu mesa, krompira, jaja, sira i mlječnih proizvoda, pršuta, kobasica.. .

Za zajedničkom trpezom bi se našli ujaci, ujne i ostali rodjaci.  Naravno, bilo je to zajedničko mjesto okupljanja. Sjeli bi za lijepo pripremljenu trepezu koju su baka i deka sa zahvalnošću i s ljubavlju pripremili za sve nas i počeli sa užitkom obedovati…Naravno, ručak nikada nije započeo bez molitve, koju bi deda očitao sa puno ljubavi.

Sjećam se rečenice koju mi je moj deda stalno ponavljao: Bože, drago dijete, kako je tebe slatko gledati dok jedeš. Sjećam se da bi mi trpali hranu u tanjir i on i baka, jer su uživali gledajući me kako jedem, a potom bi mi često rekao:

„Bićeš dobar čovjek!“

„Kako to misliš dedice?“, upitao bih ga stidljivim tonom?

„Tvoj odnos prema hrani i prema tanjiru mi govori mnogo. Ovaj tanjir posle tebe, drago moje dijete ne  treba prati“ smijući se kazao bi mi moj deda.

Malo bih se postidio i povukao u sebe, misleći da sam ponovo bio proždrljivac i da će mi se svi smijati. A onda bi mi prišao deda, pomilovao me po glavi i rekao rečenice, koje će vječno ostati u meni, u mojim mislima, kao sastavni dio mog života:

„Hrana je svetinja! Ti si sada mali da bi me shvatio šta hoću da ti kažem, al’ tvoj odnos prema hrani i tanjiru mi govori koliko cijeniš ono što ti je dato i ono što imaš ispred sebe. Nikada u životu nisi ostavio nešto u tanjiru ili bacio ne daj Bože. Najviše me fascinira kako se podjednako i sa istim žarom odnosiš prema onom najljpešem komadu mesa i prema suhom parčetu hljeba koji imaš u tanjiru. Ne brinem se za tebe sinko moj, jer već vidim da ćeš podjednako znati uživati i cijeniti kako velike, tako i male stvari. Da bi u životu dobili velike stvari u i da bi znali da se nosimo sa njima, prvo moramo da budemo zahvalni za one male stvari koje imamo kraj sebe. Odnosiš  se prema hrani kao prema svetinji i ja znam da ćeš ti biti pobožan čovjek. Hvala ti moje dobro dijete na ovom divnom spektaklu koji si mi priredio i koji mi uzastopno priredjuješ. Uživam gledajući te! “rekao bi mi deda i ponovo me pouvkao za uho.

Danas shvatam šta je to deda imao da mi poruči, i nema dana kada se ne zahvalim dragom Bogu, univerzumu, sebi, bilo čemu, za ono što imam u svom životu.

Najbitnije je dragi moji da vam dan započne sa zahvalnošću! Zahvalite se suncu koje vas je ugrijalo, zahvalite se roditeljima koji su vam živi i zdravi i koji su uvijek uz vas, zahvalite se svom udobnom krevetu, dobrom zdravlju, svom toplom domu, zahvalite se onome što imate kraj sebe, a imate mnogo siguran sam…Shvatite, da ste veliki srećnici! Imate i više nego što mislite. Shvatite da neko nema mnoge stvari koje vi imate. Shvatite da samo sa zahvalnošću u svoj život možete privući još imanja.

A onda, bi se nakon obedovanja, na staroj verandi, okupila vesela družina rodjaka i rodica… Kao i u svakoj družini uvijek  je tu bio neki predvodnik za nestašluke, a u ovoj familijarnoj družini to je bila moja rodica Marija.

Predložila je da odemo u sušnicu i da načnemo pršut. Tada, u to vrijeme, u gradu nije bilo puno sušnica i sjećam se da je dosta prijatelja i rodbine kod dede ostavljalo pršute na sušenje. Sutra dan, kada bi deda primjetio da je neko dirao pršut rekao bi.

„Ponovo je neki miš došao u sušnicu, moraću dobro ispitati odakle se to uvlači.“

Sjećam se da bi mi ovu anegdotu,  kroz smijeh prepričavali godinama posle toga…Bila nam je to šala decenije. Sada znam da nismo ni bili svjesni da je deda znao za naše vragolije, jer nam je to jednom kada smo odrasli i rekao.

„Gdje ste mišići moji mali, vidite što ste mi svi tako dobro narasli…Da vas nisam teglio za uho, ko zna kakvi biste kepeci bili…Vidi ovoga Duška, ko od brda odvaljen…Znam, znam, nije to samo od toga, to je i od onoga mog pršuta iz šusnice“ rekao bi deda a onda bi svi naglo prasli u smijeh. Smijali smo se dok nas stomak ne bi zabolio, dok bi nas deda sa zahvalnošću posmatrao.

Eh, da, to su bile te ratne godine, dragi moji. To su bile godine kojih se sjećam, godina koje su mi dale i naučile me zahvalnosti! Godine kojima ću biti zahvalan do kraja svog života!

Došle su dve hiljadite, a ja sam završavao svoje specijalističke studije u Zagrebu. Bio je  30 – ti oktobar 2013 – te godine, kada sam branio svoj završni rad na Fakultet političkih znanosti u Zagrebu. Ja sam branio specijalističke, a deda je u tom trenutku napustio ovaj svijet. Profesor me je  na kraju odbrane pitao, kolega Ćurić, evo kažite nam koliko ste zaslužili za odobranu vašeg rada? Rekao sam: „Ne brinem se za ocjenu svog rada. Jako sam zadovoljan svojom odbranom, a na vašim licima bih rekao da ste i vi, biću zadovoljan na bilo kojoj ocjeni koju mi date i sa zahvalnošću je prihvatiti. Zahvalan sam što mi je dragi Bog darovao da upišem ove studije, na kojima sam naučio mnogo korisnih stvari, kako za moju struku, tako i za život ubuduće“ a potom sam citirao svog dedu:

„Da bi u životu dobili velike stvari, prvo moramo biti zahvalni za ono što imamo, za male stvari, za ono što nas okružuje, znati uživati i odnositi se podjednako prema onom parčetu suva hljeba, kao i prema komadu dobrog slasnog mesa, a potom ćemo dobiti i sve ostalo.“

Sa poletom sam potrčao, prema autobusnom kolodvoru koji mi je tih godina bio drugi dom, s obzirom da sam većinu vremena dok sam studirao u Zagrebu putovao iz Banjaluke…Sa ponosom sam nazvao mamu, da je obavjestim da sam specijalizirao. Bila je srećna, a’ l u njenom glasu se osjećala tuga.

„On je otišao na onaj svijet“, rekla mi je moja dobra majčica…

Sada sam siguran da je na odbrani mog završnog rada deda bio uz mene i da se sa njegovim riječima, koje su tada proizašle iz mene pozdravio sa mnom, poručujući mi da je ponosan na mene.

Da, živeo je ovaj život sa zahvalnošću, a tako ga je i napustio…

 

Gospar Duje