„Pametnjakoviću, vidim te. I nije ti neko mjesto za skrivanje. Jel znaš, baš? Noge ti vire od koljena pa na doleeeee… Moraš da priznaš, da ove zavjese i nisu baš tako dugačke“….

Pametnjaković je bio imaginarni prijatelj iz Tristanovog nestašnog i koloritno obojenog djetinjstva. Tristan nije vjerovao očima, da je nakon dvadeset godina ponovo ugledao svog najdražeg prijatelja iz djetinjstva,  svog Lukasa. Oči su mu sijale od sreće i ushićenja, što ga je napokon posjetio njegov prijatelj, njegov andjeo čuvar, njegova desna ruka, kralj svih igračaka,  jedinstveni  i neponovljivi  Lukas!

Da, da, bio je to Tristanov imaginarni prijatelj u kojega niko nije vjerovao, osim njega i kojega su svi u Tristanovom nestašnom i veselom djetinjstvu pokušavali da izbiju iz njegove glave. Sve dok to nisu i uspjeli,  a to se naravno desilo kada je Tristan napunio deset godina…

Počeli su da ćakulaju… Sijećaš li se samo kakve smo vragolije radili, započeo je Tristan priču. „Sijeti se samo face od lude tetke Valerije, koja je imala deset mačaka, kada smo joj u kuću pustili miševe. Koliko je samo počela da skače, kada su se mačke razletile po kući, hvatajući miševe, mislim da je plafon dotakla. Sijećaš li se kada smo staroj baba gaduri  Loli presolili i zapaprili ručak…I danas mogu da se sjetim njenog nabreklog lica. Obrazi su joj bili rumeni kao paprike, a oči kao da će izletiti svakog časa.. Jao Lukase, pa gdje si tolike godine? Zašto si me napustio?  Mnogo si mi nedostajao i od kuda uopšte sada da se stvoriš?, pitao se Tristan.

Pa ti si me pozvao nevaljalče mali, odgovori Lukas.

Kako to da sam te ja pozvao, zapita se Tristan.

Tako Tristane, ja nikada i nisam ni odlazio od tebe. Dobro se sjeti našeg rastanka vragolane mali, reče Lukas mršteći svoje lice i nastavi:

„Sjeti se samo kada se cijela rodbina okupila u dnevnom boravku i kada su napravili taj podmukli čin razbijanja našeg pakta. Napunili su ti glavu njihovim odraslim uvjerenjima i gluparijama, tako da si postao kao oni Tristane. Nisi više bio dijete koje je bezbrižno, samosvjesno i veselo. Da, da Tristane, od tada si odbacio dijete u sebi, odbacio si svoga prijatelja, počeo si da živiš kao i oni, nesvjesnim i dosadnim životom…A sada, kada si napunio trideset godina ti si me pozvao da dodjem, tako što si ponovo oživio dijete u sebi! Da da, promjenio si se Tristane, hvala Bogu. Znam da ti je bilo teško, jer tolike godine su te trovali krivim uvjerenjima, pogrešnim putanjama, krivim linijama…a za rad čega? Za rad sigurnosti?  Kljukali su te sa uglednim tableticama, da je pozicija i vlast od presudnog značaja ? Sada si doktor, al da li si uisitinu sretan? Pozvao si me Tristane i sada sam tu! Došao sam sa dve povratne karte. Vodim te na put iscjeljenja i odbacivanja do radosti“.

Oh, kakav je to put upita se Tristan. „Mnogo sam uzbudjen. Reci mi Lukase kakav je to put“?

Jednostavan je to put Tristane,  u kojem priprema igra mnogo bitnu ulogu, a sada pažljivo slušaj moje upute, dobaci Lukas šaljivim tonom…

Uzećeš tri kofera i počećeš da pakuješ, al ovaj put pakujemo stvari koje nam više nisu potrebne:

U prvi kofer ćeš spakovati sve svoje stvari koje se nalaze u ormaru, a koje više ne nosiš, sve stvari po ladicama koje si sklonio i za koje smatraš da će ti nekada trebati, a u stvari neće nikada, sve kese koje se nalaze ispod kaputa i tvojih košulja u kojima se nalazi bog zna šta, i koje planiraš da raščistiš jednog dana, al to nećeš uraditi nikada, a koje ne dozvoljavaju kaputima i košuljama da stoje ravno. U taj kofer ćeš takodje staviti i sve svoje knjige koje si već pročitao ili nisi, koje su ti nekada služile i više ti ničemu ne služe. Knjige koje još nisi ni otvorio, ali ubjedjuješ sebe da jednog dana svakako hoćeš… To su mahom tvoje duhovne knijge Tristane.

Te knjige i sve te stvari ti više neće biti potrebne Tristane. Vjerujem da ti sada nije jasno i da želiš da zadržiš neke najduhovitije od njih, ali i one su zastarile. Evo na primjer za šta će ti naučni priručnik star 50 godina ili udžbenik za neke fizičke nauke. Stalno dolazimo do novih otkrića o tome kako stvari funkcionišu. U duhovnom pogledu zemlja se u mnogome i veličanstveno menja. Ono što juče nisi mogao, danas možeš. Duhovna paradigma jučerašnjice nije duhovna paradigma sutrašnjice. Ono što su ti kao dobrom slušaocu ispričali kao duhovnu paradigmu, sutra više neće funkcionisati jer se energija mijenja i prečišćava.

U drugi kofer ćemo staviti sve lijekove i billje i sve one tablete za koje smatraš da će ti nekada trebati.

Odbacićeš ih i spakovati u drugi kofer, jer ti više neće trebati.. Sa promjenom stepenika i povišice na viši stepenik svatićeš da se tvoj dnk mijenja. Tvoj imunološki sistem se mijenja i poboljšava kada kreneš svojim putem i shvataš svoj potencijal, tada ćeš shvatiti da ti ovi dodaci i lijekovi nisu više potrebni.. Evo na primjer Tristane, osvrni se oko sebe, zaviri u neku svoju torbu, koliko toga nosamo sa sobom, lijekove, zvecekave vitamine i tako dalje.. Ne moraš se smijati. Otvori torbu i pogledaj! Shvati da najveći dio onoga što piješ, a u to ne ubrajam lijekove koje ti je ljekar prepourčio ili prepisao uslijed odredjenog zdravstvenog problema nije neophodan. Kad god posrnemo za nepotrebnom bočicom ili kutijicom, dajemo sebi potvrdnu informaciju da smo bolešljivi. Trošimo snagu sopstvenog bića radi potrebe za spoljnim pomagalima. Simbolično, postaješ torbar čija egzistencija zavisi od onoga što si kadar da za sobom tegliš u materijalnom obliku. Vrijeme je da postaneš svijestan toga ko si, da shvatiš, da smo mi svijetlost i da dozvoliš mudrosti koja je stvorila organizam da upravlja njime.

Treći kofer je ego. Oh, da da Tristane, tvoj ego. Al njega nećemo u potpunosti napuniti. Napunićemo ga svim onim egoističnim akcijama koje nas čine slabim, sujetnim, ljubomornim, posesivnim , nadobudnim i tako dalje…Potrebno je da ih prepoznamo, da prepoznamo svoj ego i držimo ga u ravnoteži, da nam služi, da ne vlada on nama, već mi njim…

Ego nam služi da sagledamo neku situciju iz našeg ugla, da ocjenimo i analiziramo nešto. Ego je kao okvir ili ram kroz koji mi gledamo neke dogadjaje. Ego nam je dat ne da bi on vladao nama, već da bi ga koristili u korisne svrhe i uravnotežili ga. Držali ga u ravnoteži. Treba da shvatimo da smo svi jedno i da sve dolazi iz jedinstvenosti, tada neće dolaziti do egoističnih pobuda, jer sve što prolazi kroz nas dolazi iz jedinstvenosti, a to s druge strane  nismo mi. To nisu naše zasluge, već zasluge više energije, Boga, kako god nazovemo to…. Kada tako budemo gledali na ego, posmatrali ga i držali u ravnoteži, tada nećemo smatrati da smo mi zaslužni za neke pohvale, a isto tako nećemo se osjećati loše, ako nam neke stvari ne krenu kako treba…

Prijatelju moj, oslobodi se svih nepotrebnih stvari koje su ti nekada nečemu služile ili nisu, ali više ti definitvno ničemu ne služe, osim da te drže u stanju vezanosti. Vezanost je isto što i potreba, a potreba isto što i strah.

Tristane, sad zamisli da se nalaziš ispred vrha..nalaziš se na prvom stepeniku. Tvoje stvari su tvoj prvi stepenik. U redu je da ih zavoliš, ali nije u redu da se zaljubiš u njih, jer ako se zaljubiš u njih, ostaćeš vezan za njih, nastanićeš se tu kraj njih i tvoj prvi stepenik će postati tvoj dom.Trenutak je da blagosiljaš tvoje prve stepenike i da nastaviš sa penjanjem. Svaki naredni stepenik,  je put ka tvom blaženstvu, ka tvojoj  radosti, ka iscjeljenju, ka ispunjenju svih tvojih želja.

I upamti Tristane ne zaljubljuj se u njih. U redu je da ih zavoliš. Mnogo su ti značili i naučili su te mnogim vrijednostima života, al vrijeme je da ih napustiš i blagosiljaš.  Tvoj napredak je da hodaš stepenicima, a ne da se nastaniš na jednom od njih…

 

Gospar Duje