Bdz3afhIQAAIhuc

Eeeeh, još samo da završim ovaj dosadni fakultet, samo da mu vidim ledja i  mislim da će tada biti sve mnogo lakše,  potom da nadjem posao, zaposlim se, a sigurna sam da će i kroz posao da mi se dešavaju lijepe stvari… Upoznaću nekoga, zaljubiću se!  Hm,  osjećam se tako zarobljeno medju svim ovim knjižurinama. Kako uopšte i da upoznam nekoga?!

Početak još jedne, složićete se ne baš tako interesantne priče koju je Katarina prenosila svojoj najboljoj prijateljici Maji.

Imam toliko obaveza! Ne znam gdje se nalazim! Samo kada bih mogla da privedem kraju ovaj projekat, mislim da bih se osjećala kao da sam se ponovo rodila. Aaah i moja djeca, kada će već jednom odrasti?  Ne mogu da postignem sve što želim! Kada ću već jednom moći da se posvetim mom poslu i da jednom kao čovjek otputujem na neko egzotično putovanje sa mojim dragim?, nastavila je Maja svoju još sumorniju priču.

Primjećujete li koliko se na žalbu odgovora žalbom, koliko je negativna energija snažna kada joj se samo da katalizator  i koliko i Katarina i Maja nesvjesno pričaju o svojim životima, ne sagledavajući suštinu njihovih života.

Ako smo svjesni i svjesno živimo ovaj život i ako smo na visokom stepenu razvoja nama negativna energija ne može ništa, odbijaće se od nas kao magnet o magnet.

Pogrešno je stanovište ako mislimo da će sreća da nam se desi ako neki period svog života okončamo, pa će nakon toga kada završimo fakultet sreća da nas ščepa, ili možda kao što misli Maja kada završimo neki projekat, pa će posle toga i djeca da odrastu i moći će više da se posveti sebi…

Upamtite, nikada ništa ne možemo ni završiti kako treba upravo zato što razmišljamo o budućnosti, zato jer smo opsednuti njome i iz tog razloga i  ne možemo da se fokusiramo na one stvari koje su nam bitne u sadašnjosti. Ne možemo, jer ne živimo u sadašnjosti, već u nekoj nacrtanoj budućnosti, koja možda i ne postoji. Živimo nesvjesno i neusredotočeno!

Nemojte me pogrešno razumjeti, ovdje niko ne govori o tome da živimo  potpuno opušteno i neoprezno, da budemo mirni, pa će sreća doći. Naprotiv, opreznost je jako važna, jer vam ona pomaže u donošenju pravih odluka, povlačenju pravih akcija, a ne reakcija. Samo sa akcijom postižemo naš veliki cilj, nikada sa reakcijom! Zašto to kažem sa akcijom!?, upravo zato jer je akcija nešto što je naše, a reakcija je tudja nakana, tudja misao, tudja akcija. Mi treba da sledimo svoju akciju!

Podsjećanja radi nije dobro biti opterećen sa budućnošću,  jer nas nema tu, mi nismo tu, a sve što je potrebno da biste bili srećni jeste da budemo tu, da budemo prisutni i usredotočeni u ono što jesmo i ono što trenutno radimo.

Sreća nije tamo ili onamo ili je sreća neki vremenski uslov pa nas čeka da uspješno završimo neki mnogo važan zadatak pa će nam se dati. Ne, zato što vam se i sama sreća sada smije u lice koliko ste slijepi ili kratkovidi, jer ne vidite da je sreća upravo tu u vama, sada i ovdje. Izvor ljubavi, a potom i sreća stanuje upravo u vama!

Ok, sada kažemo to djeluje tako lako, ali u praksi to baš nije tako jednostavno postići. Ok, slažem se, ali zar ne vrijedi pokušati doći do sebe.

Novo jutro je svanulo,  protegnite svoje ruke tako jako i snažno koliko god možete da ih raširite, tako da osjetite i čujete svaki krckaj vaših kosti; stavite vodu za kafu i osmatrajte vodu koja iz džezve vri kao najdragoceniji prirodni izvor; pogledajte kroz prozor i oslušnite cvrkut ptice koja se skrila negdje na kraj krošnje. Da li je čujete, pitam vas? Ne čujete je dobro od gradske buke?!; Probajte još jednom i još jednom, usredotočite se, ona je tu, samo ne birate da je čujete.

23031715_869149866578138_8913526891432988280_n

U čemu je razlika od jednog ovakvog jutra ili jednog mehaničkog spremanja, oblačenja i ustajanja. Možda se ovdje radi o fizici i hemiji, o mehaničkom i čulnom?! Nisam siguran,  ali jesam u to da stvari treba da radimo sa maksimalnom fokusiranošću, posvešćenošću i usredotočenošću.

Kažete da vas niko ne voli, da nemate sreće u ljubavi, da ste sigurni da kada budete imali više vremena da ćete da upoznate pravu ljubav…

Ljubav nije tamo negdje, ljubav je u nama!  Ok, sada kažemo ljubav se ljubavlju vraća, pa kada dajemo ljubav ona će nam se i vratiti. To je pogrešno, jer radimo stvari samo zato da bi nam se uzvratile. To je manipulativna trgovina i nema nikakve veze sa ljubavlju.

Mi smo na ovom svijetu svi jedno, i Bog nas je stvorio da živimo i da budemo jedan skup, kao jedna cjelina. Prema tome ono što radimo drugima to radimo i sebi i iz tog razloga mi ne smijemo manipulisati i trgovati ni sa kim i ni sa čim, jer automatski manipulišemo sami sa sobom. Manipulativna cijena ljubavi kao bumerang vratiće nam se sa udvostručenom kirijom.  Izvor ljubavi je u nama samima i nema potrebe tražiti je negdje drugo, manipulisati, trgovati ili čarati za njom.

Sve što je potrebno jeste da volimo sebe, da pronadjemo izvor ljubavi u nama i onda smo MI taj izvor ljubavi,  a kao takvi, kao ljubav, mi ne možemo da dobijemo ništa drugo osim ljubavi!

Svi smo izvorno rodjeni kao ljubav, ali smo svoj izvor ljubavi odgurnuli od sebe u nekom sedmogodišnjem uzrastu našeg života. Zašto smo to uradili?!;  zato jer smo počeli da živimo životom kakvim se od nas očekuje, životima kakvim su nas naučili da treba da živimo; počeli smo da radimo ono što je „normalno“; počeli smo da se uklapamo u društvene sisteme.

22688015_865157420310716_7449510330708960183_n

Pobjegli smo od sebe, napustili smo sebe, napustili smo svoju izvornu ljubav! Prestali smo biti ono ko jesmo i počeli smo da živimo životom onoga što mi nismo, počeli smo da živimo životima drugih, a ne svojim životom, počeli smo da reagujemo a ne da pravimo akcije.

Kada god smo mrzovljni, depresivni, nezadovoljni i nesretni, shvatite samo jedno to nismo mi!

Vratite se onom šestogodišnjaku, budite ono što vi zapravo jeste, budite sreća, vratite se svom izvoru ljubavi!

Sami smo napustili ono što jesmo, sami smo se odrekli svoje sreće, sami se njoj možemo i vratiti!

Izgubiti sebe slično je kada prisloniš sebi pištolj na čelo i povučeš oroz, za to treba imati hrabrosti.

Tagore kaže : „Vjera je ptica koja osjeća svjetlost i pjeva kad je zora još uvijek mrak. Ono što je najnježnije može biti i besmrtno.Sve dok srce preživljava i vjera će.

Gospar Duje