Trčali smo bosi po vrelom asfaltu. Naši maleni tabančići, ne samo da su nam bili užareni, već potpuno crni od uzavrelog asfalta. Bilo je vrelo ljeto divnih i bezbrižnih osamdesetih, kako to samo u Hercegovini zna biti. Ono kako stari hercegovci kažu „čelopek“. Imali smo vodene prskalice sa kojima smo se ganjali preko cijelog proširenja. Bila je to omiljena destinacija djece svih uzrasta, kako za fudbal, tenis ili bilo koju drugu vrstu društvene ili sportske igre.

Dragana je bila prelijepa djevojčica, puna životnog duha. Bila je moja najbolja prijateljica iz djetinjstva. Gledao sam je i osjećao kao sestru. Imali smo svega šest godina. Sjećam se da je bilo ljeto i naravno,  hodali smo bosi po proširenju, ne plašeći se ni stakla, ni auta, ni bilo koje druge opasnosti. Ne mogu reći da smo bili neodgovorni, itekako smo znali da se čuvamo, al nekako smo svjesno djelovali na svaki trenutak,  bio on dobar ili loš. Bili smo pravi mali istraživači i uživali smo u svakoj našoj novoj pustolovini. Siguran sam da sam tada osjećao lakoću i slobodu života. Osjećali smo se kao ptice, kao orlovi koji lete i vladaju nebom. Tako smo i mi vladali našim malim proširenjem, za nas tada cijelim svijetom.

Odbacivši obuću sa sebe, često smo znali i skinuti majičice, osjećali smo se spojeni sa prirodom, spojeni sa životom….

Kada bi nakon cjelodnevne igre došli kući, palo je grdjenje od roditelja. Sjećam se da mi je mama znala prati tabane satima nakog toga,  grdeći me…

„Vidi ti tabana, pa kukala ti majka, jesam li ti sto puta rekla da ne hodaš bos po asfaltu, ko će to sada da opere, pa taj kal se ne može skinuti za narednih pet ribanja. Oh majko moja, šta ću sa tobom, još malo pa će škola, kako da te otpremim u školu tako nezrelog“ rekla je zabrinuto moja majčica.

Sjećam se da bih ja, onako tužno slegnuo ramenima, a okice podigao na gore, prema obrvama. Znam da je to uvijek uspijevalo da nasmije moju dragu majčicu.

„Majčice, majčice nemoj da se brineš, to je samo asfalt. Ali majčice ja i Dragana najviše volimo da hodamo bosi,“ pa znaš to majčice“ rekao sam umiljatim glasićom.

Tada bi mi prišla i čvrsto me zagrlila govoreći mi: „Dobro sine moj , al molim te pazi se i kako sam ti rekla, kloni se već jednom toga proširenja i idite trotoarom, nemoj da se ja brinem“.A onda bi nastavila….

„Eh dragi moj sine – život je borba,“ uzdahnula je govoreći mi tu značajnu rečenicu, dok je prelazila rukom preko moje glavice.

„Majčice moja draga kako to sad da je život borba? Zar borba nije neka ružna riječ? Pričala si mi o borbi, znam sjećam se majčice. Nećeš me sada prevariti! Rekla si mi da je borba rat izmedju ljudi, a da je rat ružna nakana u kojoj se odrasli ljudi bore izmedju sebe. Eto, opet riječ borba majčice“….

A onda je pričalica natavila… „Mila moja majčice zar mi nisi govorila da je život  lijep, od kuda sada da je život borba? Ništa mi nije jasno sada. Ja neću i ne želim da moj život bude borba“ rekao sam rizingnirano i dodao…

„Evo na primjer majčice, ja navjiše volim kada odem sa drugarima da krademo trešnje u lukama, pa kada se onako još umažemo sa njima po majicama..to je za mene najsladji život“ rekao sam iskreno svojoj mami jednu od naših pustolovina.

Ah, ah slegnu i majčica ramenima..“U pravu si sinčiću moj, zaista si  u pravu, al nemoj da sam te čula da više kradete trešnje u lukama, jesi me čuo? Voli te tvoja majčica….Ajde sada na spavanje…Laku noć“ reče mi ona dok me pokrivala sa mojom plavom dekicom.

„Laku noć majčice moja draga i obećavam da neću više da kradem trešnje u lukama“ rekao sam joj dok sam već polako tonuo u san…

Životna dob do šest godina je ona kada smo potpuno svjesni, razdragani i jedinstveni. Tada smo u potpunosti spojeni sa prirodom i sa svojim unutrašnjim ja. Do šeste godine mi smo zapravo ono što mi u biti i jesmo. U nama nema reakcije, već samo akcije. Kad kažem da nema reakcije to mislim da smo samo svoji, da ne reagujemo na odgovore drugih ljudi, već samo pažljivo slušamo sebe i posmatramo, a potom imamo odgovor, odnosno akciju. Odgovorni smo jer smo svjesni i znamo šta je to što želimo u datom treutku, a onda i imamo akciju, odnosno djelamo.

Kada napunimo sedam godina, nažalost, sve se mijenja i mi počinjemo polako da gubimo svoje ja.  Dolazi škola, društvo, obaveze,  postajemo članovi raznih urduženja i sekcija, počinjemo da oponašamo starije. Gledamo šta je ispravno, a šta ne, šta je to normalno a šta ne pod znacima navodnika. Imamo prve uzore i tako dalje…

U tim godinama počinjemo da gubimo svoju jedinstvenost za svagda. Tada više nismo mi, postajemo neko drugi i ono što je najgore od svega počinjemo da živomo nesvjesnim životom.

Vjenčavamo se zato što se to od nas očekuje, ne zato što to želimo, završavamo visoke škole kako bi bili ugledni članovi društva i kako bi impresionirali druge, a ne svoje biće. Najmanje od svega smo srećni, zato jer živimo nesjvesne i lažne živote, a izgubili smo svoje ja!

Sada, kada smo odrasli nema više odgovornosti, nema akcija, sada samo reagujemo na odgovore drugih, na odgovore manipulatora oko nas. Reaktivni smo, što direktno znači da drugi manipulišu sa nama, jer nesvjesno reagujemo na njihove reakcije…

Osvješćen čovek je nepredvidiv zato što nikada ne reaguje. Ne možete unaprijed znati šta će uraditi. Svaki trenutak je nešto novo. On je možda postupio na odredjeni način u odredjenom trenutku. Sledećeg trenutka neće možda postupiti isto, zato što se u sledećem trenutku sve mijenja.Svaki treuntak u životu se stalno mijenja, on je kao rijeka koja teče, ništa nije statično sem vašeg stanja nesvjesnosti i njegovih reakcija.

Neosvješćeni ljudi su predvidivi. Sa njima lako možete izaći na kraj. Možete ih natjerati da kažu sve što poželite, čak i stvari koje nikada nisu želiili da kažu ili urade, baš zato što reaguju.

Ali, osvješćena osoba koja je istinski religiozna, nju ne držite u šaci. Nju ne možete poremetiti, ne možete je natjerati da uradi nešto. Iz nje nećete izvući ni jednu jedinu rečenicu. Ona će uraditi samo ono za šta misli da je u redu, a to potiče iz svijesti, iz njene svjesnosti.

Sada, kada smo odrasli, više nemamo svoje ja, ne poznajemo svoje biće. Ono se izgubilo u nama. Sada nam je potrebno mnogo rada i truda i vremena da ga povratimo. Potrebno je da meditiramo, da spoznamo sebe u tišini…

Ono što je mnogo bitno jeste da čovjek treba da nauči da sjedi u tišini. To ne znači da mora da sjedi u tišini zauvijek. To ne znači da treba da postanete neaktivni. Naprotiv, samo iz tišine proizilazi pravi odgovor, prava akcija. Ako niste tihi, ako ne znate kako da sjedite u tišini i meditirate, šta god da radite biće reakcija, a ne akcija, vi ćete reagovati.

Dragi moji nadam se da me razumijete, evo na primjer: Neko vas uvrijedi, pritisne dugme, vi ga napadnete, naljutite se i odreagujete. Vi to zovete akcijom? To nije akcija, već reakcija.Ta druga osoba je manipulator, a vi ste izmanipulisani. Kao što se svjetlo uključi i isključi to ljudi rade vama – uključuju vas i isključuju.

Evo još primjera, mnogi od vas reaguju ovako: Neko dodje, laska vam i podinge vam ego i vi se osjećate divno, isto tako neko dodje i povrijedi vam ego i vi splasnete.Vi ne gospodarite sobom, svako može da vas uvrijedi i oraspoloži. Bilo ko može da vas hvali da se osjećate uzvišeneo, kao Dušan Silni, da ste na vrhu. Vi se ponašate u skladu sa mišljenjima drugih ljudi i to nije prava akcija.

Jedan mudrac je prolazio kroz jedno selo. Svi su ga pljuvali, govorili mu pogrdne reči, nazivali ga raznim psovkama. On je samo prošao i rekao, hvala vam što ste se okupili, ali ja danas žurim, moram da idem u jedno drugo selo, pa me zato izvinite, ako je šta ostalo da mi još kažete, to ćete moći sutra kada se budem vratio.

Svi su ostali u čudu! Ovog čovjeka ništa nije dotaklo, ništa ga nije uznemirilo. Odgovorio im je: „Ako ste želili odgovor onda ste došli prekasno, trebali ste doći prije deset godina“ i dodao: „za ovih deset preostalih godina sam naučio da ne budem podložan manipulaciji i da budem svoj gospodar, a ne rob. Djelam u skladu sa sobom.U redu je što ste želili da me izvrijedjate, to ste učinili i zadovoljili ste svoj ego.Što se mene tiče nisam se uvrijedio i sve dok je tako vaše uvrede su besmislice“.

Dragi moji ovaj mudrac je kao rijeka. Vi bacate uvrede na njega…vaše uvrede su kao vatra, ali vatra ide na rijeku i ona se ugasi, postane besmislena, jer je i on sam hladan i ne reaguje na to.

Isto vam je i kada bacate trnje na njega koje pada na njegovu tišinu i postaje cvijeće. Postpuci ovog mudraca potiču iz njegove unutrašnje prirode.To je spontanost!  Osoba je svjesna, razumije i dijela.Onaj koji nije svijsetan i radi mehanički kao robot taj nije svijestan – on reaguje.

Vi ćete možda reći mudar čovjek posmatra, a neosvješćen reaguje. Ali nemojte misliti da mudar čovjek samo posmatra. Posmatranje je samo jedan dio njegove akcije, koja kasnije nastaje djelovanje.Tada vam se inteligencija izoštrava i počinjete da sijate i da blistate. Ako iz vašeg posmatranja ne proistekne akcija počinili ste samobuistvo. Osvješćen čovjek odgovara, on je bukvalno odgovoran. Njegova akcija potiče iz njegove svijesti, ne iz vaše manipulacije- odnosno reakcije.

Tako dragi moji, čovjek stvara to što jeste, čovjek stvara sam sebe. Smisao mora biti stvoren. Morate pjevati svoj smisao, morate igrati svoju igru, morate pjevati svoju pjesmu, morate slikati svoj smisao, morate ga živjeti!

Smisao će proizaći iz življenja, kroz igru će početi da ulazi u vaše tijelo, kroz pjesmu će vam doći, on nije kamen koji leži negdje, koga morate prekriti. On leži u vama, on mora da procvjeta u vama. Gajite ruže u svom srcu, kako bi vaš smisao procvjetao u vama. Pustite smislu da nikne iz vas, dopustite ružama da procvjetaju iz vašeg srca!

 

Dušan Ćurić – Gospar Duje