16996802_116650265525985_125992277_n

 

Dečko, hajde oladi, daj, daj, daj mi, daj…dečko hajde oladi….juče si htijela, danas ne…dečko hajde oladi...

Treštalo je sa radija, iz tatine, tek kupljene „Lade Samare“, te devedesete godine…

Sjećam se odlično dana kada je tata kupio ladu. Bio sam ponosan na taj auto. Uhvatio me za ruku i poveo sa sobom da izaberemo auto i naravno koju ćemo boju.

Crvenu tata, molim te crvenu“ rekao sam cvilećim tonom.

„Ko još vozi crveni auto“, promrljao  je tata tihog glasa, plašeći da ga ne čujem.

A onda sam opet ja sa dosadnim zahtjevima „Šta, tata, šta kažeš, jel može crveno?

“Ajde, neka bude crveno, ko zna za šta je to dobro, a uostalom crvena i jeste boja strasti i ljubavi“ rekao je tata i potvrdio, ok biće crveno!

Sjećam se da su se kupovine bilo čega u našem domu odvijale kao neki mali drama film, kao da je bilo od presudnog značaja koje će boje auto biti, ili da li ćemo uzeti cepter posudje ili možda neko drugo. Znam samo, da smo sa radošću i punog elana birali najsitnije detalje na svakom novom proizvodu. Sjećam se da je tata te devedesete, jednog dana iz Dubrovnika donio video rekorder, Ah kakva je to sreća bila na mom licu. Bili smo prvi u ulici koji su imali video rekorder. A onda se naravno naš dom pretvorio u jednu malu kino salu prepunu dječurlije….

Ne znam zašto sam toliko želio crvenu boju, samo znam da je jedino to bilo bitno u cijeloj kupovini. Danas, kada malo bolje razmislim, meni je crvena omiljena boja i prati me kroz život uzastopno. I naravno, crvena lada samara je kupljena!

„Kakvo je to auto bilo, eeeeeeeej care moj, to je lada samara, ruske marke,  još crvena eeeeej“, hvalio bih se često pred svojim drugarima u ulici, ističući to sa ponosom u glasu.

Napokon je došlo dugo očekivano ljeto, kada smo krenuli na more. A onda bih ja ponovo počeo sa svojim zahtijevima….

„Molim te tatice, još samo Bojan i Emina, jel možemo svi stati u auto“?  pitao sam sa već dobro poznatim, dosadnim glasićom.

„Može,upadajte“ rekao bi tata, a onda odvrnuo  do daske dobro poznati hit: dečko hajde oladi…

Hura, hura govorili smo svi u glas!

Sjećam se da nas je tata znao šestero potrpati u kola i pravac na more… Sva sreća pa tada nije postojala granica do mora i nije bilo policijske kontrole, pomislim u smijehu često. More nam i nije bilo tako daleko, svega 25 kilometara.

Glava kroz prozor od tek kupljene samare i bezbrižan dječiji osmijeh uz pjesmu. Borili smo se ko će da sjedi kraj prozora, kako bi mogao da proturi glavu kroz prozor…. A onda je naišao „fićo“. Stari, dobro poznati „fićo“…

„Sad tata, sad, dodaj gas…ajde pretekni ga“ rekao bih sa osmijehom na licu, licu tog devetogidišnjeg, bezbrižnog i umiljatog dječačića.

Ništa nam nije bilo draže od onoga trenutka kada preteknemo nekog „fiću ili stojedinica“ Sjećam se da smo se „kidali“ od smijeha, srce bi nam bilo ispunjeno ogromnim neustrašivim adrenalinom, a onda bi se obavezno okrenuli prema putnicima koji su bili u „Fići“ i sa ponosom im mahali…Pozdravili bi nas sirenom…

Kako sam u tim trenucima bio ponosan na tatu. Osjećao sam se kao neki ponositi paun, koji se šepuri pred svima.

A onda kada bi došli u Cavtat, odmah bi zauzeli svoje mjesto na plaži. Uvijek je bilo prazno, kao da je upravo nas čekalo raširenih ruku. Nije bilo mjesta, plaže i reona koji nismo ispitali u tom prelijepom dubrovačkom zaledju. Kupali bi se do iznemoglosti, a kada bi se vraćali doma ponovo bi išao red muzike, pa red preticanja…. Bili smo neumorni!

„Jupi, jupi, sad ga pretekni tajčice“ opet sam zapištao….

Dečko hajde, oladi,dečko, hajde oladi, išao je naravno već sto puta premotani hit….

Eh, bile su to sretne godine, zaista sretne. Uvijek ću ih se sjećati sa žalom u mislima. Sjećam se da smo zaista bili zadovoljni i sretni. Bili smo spokojni i svaki trenutak nam je bio dragocjen. Nismo imali previše, ali sve što smo imali, imali smo puna srca i bili smo mnogo zahvalni. Mislim da smo tih godina zaista živjeli u trenutku sadašnjosti, ne razmišljajući gdje nas vodi sutra dan, a pogotovo ne, da nas sutra dan vodi u rat…

A onda su došle i devedesete….Nastao je rat. Uzeli su mi more. Uzeli su mi sve! Ništa mi nije palo tako teško, kao činjenica da više neću moći ići na more, koje nam je tada bilo tako blizu, a u stvari tako daleko…Plakao sam danima zbog toga, jer je za mene i moje drugare more predstavljalo cijeli svijet. Ono je bilo dio mene, dio moje jedinstvenosti, dio moje duše. Otrgli su mi dio duše. Zaista su mi to uradili…

Bio sam dijete i tada nisam dobro kapirao stvari, šta ko, gdje, zašto? Šta se to dešava? Vaspitan sam na način da su svi ljudi isti. Ne znam da li će mi svi povjerovati, ali ja do devedesete godine nisam ni znao šta je to Srbin, Hrvat, Musliman. Nisam imao predstavu o tome, jer me moji roditelji nisu učili tome. Bio sam Jugosloven, kao i moji roditelji i tako se i osjećao.

Sjećam se tih prvih dana ratno – huškačke propagande. Djeca na ulici su počela da pitaju jedni druge, „ko je šta“? Kako šta sam, pomislio sam? Pa ja sam ja, vaš prijatelj Dule, koji vas voli i koji najviše od svega voli da provodi vrijeme sa vama. Ja nisam imao odgovor. Osjećao sam se glupavo, svi su znali šta su osim mene.

Ponovo bi se čudio, jer mi nije bilo jasno to pitanje, ču šta sam?! Nasmijao bih se toj glupariji i ipak otišao doma da pitam moje roditelje šta sam to ja, kako bih i ja imao spreman odgovor i svrstao se u neku od grupa mog šarolikog društva…

Sjećam se da me  je mama  grleći me snažno, kao da je osjećala i slutila šta nose predstojeći dani rekla da sam ja zapravo „čovjek od krvi i mesa“ i da im tako kažem.

Otrčao sam s ponosom prema mojim drugarima da što prije kažem istinu o s sebi .Popeo sam se na  jedno uzvišenje, tačnije  na jednu veliku stijenu  koja se nalazila pored jedne stare smokve, na koju smo se stalno svi pentrali, a onda sam sa ponosom uzviknuo…

„Hej drugari, čujte…“Ja sam čovjek od krvi i mesa“….Koja je to grupa? Jel ima neko takav?

Hahahaha, svi su graknuli u smijeh. Opet sam se osjećao glupavo, a ovog puta sam okrivljavao svoje roditelje i pitao sam se koju su mi to pošalicu ovoga puta podmetnuli….

Prišla mi je Emina i grleći mi rekla:  „Ne brini se Dućko, ti ćeš za mene uvijek biti moj najbolji drugar, moj „čovjek od krvi i mesa“..i uštipnula bi me za obraz smijući mi se….

“Hehehe, tupko jedan, ajmo  sad da se pentramo na smokvu i da zezamo prolaznike“ promrmljala je dok se već uspentrala do pola smokve.

Došao je dan, kada je Emina morala da ode iz našeg grada. Sjećam se da sam sa suzama u očima išao da je ispratim, noseći joj male kockice od gline, sa kojima je ona volila da se igra. Eminina mama nas je gledala sa suzama u očima. Ništa nam nije  bilo jasno, zašto je Eminina mama tako bila zabrinuta? Uskoro sam shvatio da je Emina sa svojom porodicom zauvijek napustila naš grad…

Rat se već uveliko završio. Jednog dana kada sam se vraćao iz srednje škole na vetrini gdje nam je stajao televizor i već sada stari video rekorder, čekalo me iznenadjenje. Mama mi je rekla da je neko danas poslao pismo za mene iz Švedske. Otvorio sam ga u nevjerici i počeo da čitam…

 

Slažem kocke kao kule,

što mi jednom dade  Dule.

Bjehu one meni drage, pa ih meni drugar dade.

Pa sa njima slažem tugu i razmišljam o mom drugu.

 

Dvorac pravim od kocaka milih

I o mome rodnom gradu u ovoj daljini mislim.

Pa se pitam da’l i dalje ona smokva stara,

daje dobrog plodnog dara.

 

Da’ l je more gdje je nekad bilo?

I’l je možda presušilo?

Da’ l se i dalje pjeva ona pjesma iz ljubavnog žara?

Dok do mora pretičemo  sva ta kola stara.

 

Kako mi je ona stijena stara, dobra, krševita?

Što je jednom bila naša kuća golemita.

Koja jednom bješe javna scena plesa,

za mog drugara od krvi i mesa!

 

S ljubavlju tvoja drugarica, Emina.

 

 

Gospar Duje