Sjedali smo na verandi naše gostinske bašte, koja je izgradjena davne godine 1883. u baroknom stilu.  Stubove ove stare  verande, uistinu, nešto malo i renovirane je nosio zub vremena.  Sada već tradicionalno vikend okupljanje čarobnjaka života i dobrih vila, činilo je ovu verandu pozorišnom scenom, a prostor baroka bajkovitim. Siguran sam da su sve naše priče činile samu verandu istrajnijom i moćnijom. Vikend za vikendom, do dugo u noć, magija lucidnih razgovora može da počne, da traje i traje i traje…

Da, upravo tako dragi moji, bila su to magična i pomalo lucidna ćaskanja uz šalicu toplog čaja. Ah, naravno, kakav bi to čaj bio bez malo ruma. Vina su svakako bila delicij ove kuće, a potom i pivo, znala se tu ponekad i poteći i koja dobra, domaća rakija, prirodna, bez šećera zna se!  Sada već znate kako su lagano i tečno tekli ovi razgovori.

„Ajmeeee, pa već sam popila ovu čašicu, ide mi vino niz grlo, kao Nijagarini vodopadi.“

Njene šaljive doskočice sjevnule bi kao munja iz vedrog neba, tako da ako ste imali nešto u grlu moglo je i na nos da vam izadje, s obzirom da tada nastaje prasak ludjačkog smijeha.

Sjećam se jedne po meni jako šaljive situacije sa dragom našom Sandrinom, koju nikada neću zaboraviti. Sjedeli smo u bašti jednog renomiranog obližnjeg kafea. Prišao joj je konobar i samo kratko,  nezainteresovano i potpuno neljubazno upitao „Šta š’? “ , misleći vjerovatno na „izvolite, šta želite da pijete?“ Nije mu zamjerila, jer je znala da su njegove mogućnosti toliko dosezale. Pogledala ga je, onako izrevoltirano i odgovorila:  „burek sa mesom i jedan jogurt, moliću lijepo“. Sjećam se da se i sam konobar grohotno nasmijao. Sandrinina ogromna unutrašnja energija mogla je  da nasmije i onoga najnegativnijeg padobranca…

„Gdje si to otputovao šećeru, jesi li to svratio malo do  Marsa?“, upitala me. Nasmijao sam se  kao neki šašavi medonja i s oduševljenjem joj ulio novu kapljicu vina.

„O rjabina kudrjavaja beli cveti, ooooo rjabina rjabinuška što  vzgrustunla ti“,  počela je  „Pipiga“  svoju omiljenu rusku pjesmu, pokazujući u pravcu njene čaše, kako je ne bih preskočio.  Pjesma se zaorila predvorjem. Veranda tog časa postaje Crveni trg u Moskvi, a mi male žovijalne, ruske baćuške.

Ime Pipiga je  dobila jer je dugo vremena u pozorištima igrala lik Pipi duge čarape. Bila je to najlepša Pipi koju sam ikada u životu vidio. Ocrtane pjegice na njenom prekrasnom licu stajale su joj kao salivene i činile su dio sklada jednog potpunog remek dijela zvanog Pipiga.

„Ah, sjećaš li se Sandrina kada smo imali predstavu u Moskvi. Rusi su bili ludi za nama. Koliko je samo trajao aplauz u „Boljšoj teatru“ . Ah, prekrasno, živim za još jedan takav aplauz. Sjećaš li se draga moja da se posle toga godinu dana nismo mogle odbraniti od ljubavnih pisama ludih Rusa. Ljubavna pisma, da, kako to nevjerovatno zvuči“, pričala je svoju uzbudljivu priču, uvijek romantična i mistična Džefi – zvana Pipi i nastavila pjesmu …oooo Rjabina kudrjavaja…..

Zvono od mog doma zazvonilo je u već poznatom ritmu taktova „Marša na Drinu“. Znao sam, kao i svi ko je na vratima. Bili su to šaljivi i već prepoznatljivi Bokijevi taktovi, sa kojima najavljuje uvodnu špicu spektakla zvanog marš dobrih vibracija na verandi.

„Ne bi kasnili dragi Duje, al’ znaš kako Boki voli da prohoda čaršijom. Šta da ti pričam, to mu je kao duševna hrana, kao da mu se isprazni rezervoar unutrašnje moći ako ne prošeta gradom i ne pozdravi svoje sugradjane“, pričala mi je još sa kućnog praga, njihovu ljubavnu serenadu, Bokijeva i naša lepotica Dragana, dok mi se iz sveg srca bacala u zagrljaj.

„Oh da, draga itekako znam“, rekao sam joj i dodao „pogotovo subotom pod „Platanima“  kada se okupi i „kuso i repato“. To mu je bio omiljeni termin“. Prasnuli smo u smijeh.

Shvatao sam da je to za njega predstavljalo sreću i osjetio sam da mu to puni rezervoar moći, koji ni slučajno ne bih želio prekidati, jer sam znao da naši rezervoari uvijek trebaju biti napunjeni. Pozdravili smo ih pjesmom…

„Ne mogu da shvatim uopšte kako možete da pijete vino“,  reče samozatajna Sne, dok je sjedala kraj starog kamina koji se nalazio u jednom uglu verande.

„Kako samo divno pucketa, unosi mi mir“ reče djevojčica u tijelu žene, koja je uvijek furala frizuru sa šik rogovima. Pivo je bila njeno omiljeno piće, a ječam omiljena biljka. Uvijek je maštala o ideji da će zasaditi polje ječma i da će sa svojim suprugom otvoriti pivaru. „Kraj ovog kamina osjećam se potpuno mirna, kao ravna linija“ rekla bi draga Sne.

Naravno, svi smo znali da je pričala iz svoje druge paralelne realnosti u kojoj je vatra pucketala i u koju se trenutno odselila. Da, uistinu sam je vidio u njenim očima, vidio sam plamen u očima koje su sijale od radosti, a gorile od uzbudjenja i želje za životom.

– Pogledaj joj samo firzuru, kako te nije sramota tako izlaziti na ulicu, kao neki šik rogovi , koja ti je to piva po redu? Kada misliš više da se uozbiljiš?- reče Daja koja se na verandi uvijek pojavi sa punim rukama darova za sve nas.

– Možda sutra, možda nikada, al’ to je moja stvar.

– Misli ti šta hoćeš, al ti rogovi su ti djetinjasti.

– Pa ja sam i želila da budu djetinjasti. To je poenta, kužiš.- odgovori Sne.

-Da, da, da baš kužim…

Ovako bi započinjale svaki dijalog, najbolje prijateljice Sne i Daja.  Svjedočili smo ovom, već sada ustaljenom i zabavnom performansu, koji bi se obično završavao zagrljajem najboljih prija.

Njihove različite, a pozitivne energije upotpunjavale su se se kao jin i jang,  kao crno i bijelo, kao nebo i zemlja.

Naše druženje je bilo jedan vid antidepresivnog tretmana, koji je činio da se spajamo u jednistvu, razumijevajući sve naše mane i vrline. Vjerovali smo jedni drugima i svi smo uistinu kompletne ličnosti, samosvjesne, pune ljubavi, radosti i ono što je najbitnije imali smo moć.

Kakvu moć smo imali? Iimali smo moć da volimo sebe. Govorim o moći unutar nas samih, unutar naših ličnosti. To znači moć nad našim poimanjem svijeta, moć nad tim kako reagujete na situacije u životu, moć da činite ono što je neophodno da činite za razvoj vaše ličnosti, moć da unesete radost i zadovoljstvo u vaš život, moć da djelujete i volite.

„Mislio sam da je moć da upravljam ovom državom, želio sam da stvaram nove kantone, da imam nove teritorije, poslušne horde vojnika koji bi mi uvijek bili u pripravnosti. Mislio sam da je to prava moć, dok nisam upoznao vas i shvatio da je unutrašnja moć najvažnija za razvoj jedne ličnosti“, reče naš novoizbrani prijatelj, naš Udbaš, kako bi ga od milja zvali.

Kada se Aleksandar Makedonski, veliki osvajač sastao sa velikim grčkim filozofom Diogenom on ga je upitao: „Zašto želiš da osvojiš cijeli svijet? Šta češ postići sa tim kada ga osvojiš, šta onda?“

Zapisano je da je Aleksandar pošto je to čuo bio veoma tužan. „Šta onda?“, rekao je Diogenu „Nemoj govoriti tako. Mnogo me rastužuješ.“

Diogen mu je rekao: „Ali ti ćeš se tek veoma rastužiti kada osvojiš cio svijet. Ja sam to samo zamislio i došao do zaključka da je to beskorisno. Pokušavaš da pokoriš cio svijet, pa šta? Ako u tome i uspiješ, šta onda? Stoga uvijek treba imati na umu da bilo šta da radite, bilo šta da postignete, uvijek se treba prisjetiti pitanja: ako uspijem, šta onda? Ima li u tome nekog smisla ili je tu prisutan tek neki površni smisao koji ste sami izumili da stvorite izvjesnu iluziju oko sebe? Tako biste osjetili da radite nešto vrijedno, zapravo vi tako samo traćite svoje vrijeme i energiju, ne činite ništa značajno!“

Tu je samo jedna značajna stvar: ako možete biti sretni bez ičega – bez ikakve ovisnosti, ako možete biti blaženi dok ste sami – sasvim sami, kada nije ništa potrebno za vaše blaženstvo, tek tada možete biti u blaženstvu; inače ćete biti ojadjeni, uvijek ćete biti u velikom jadu.

Zavisnost je bijedna, a onaj ko zavisi od posjedovanja, onaj koji zavisi od akumuliranog znanja, koji zavisi od ovog ili onog, on tako samo pomaže da njegova bijeda raste sve više.

Ovakva vrsta moći se ne odnosi na ikog drugog osim na vas same. To nije egomanija, već zdrav način da volite sebe. U suštini egocentrici nemaju apsolutno nikakvo osjećanje moći, zato egocentrici žele da upravljaju drugima, da vladaju njima, da crpe moć iz drugih ljudi, jer nemaju svoju. Njihov nedostatak  moći ih drži u stalnom strahu, pošto njihov opstanak isključivo zavisi od spoljašnjeg svijeta. Niko ne voli manje kao osoba koja nema sopstvenu moć. Takvi ljude žive život crpeći moć iz drugih ljudi koji istu tu moć imaju,  kako bi opstali. To njihovo ponašanje je manipulativno.

Ova vrsta moći o kojoj vam ja govorim daje vam slobodu. Vi ne očekujete od ostatka svijeta da vas ispuni. To nije snaga da natjerate nekoga da uradi nešto što želite, to je snaga da sami uradite ono što želite.  Ako nemate ovakvu vrstu moći gubite svoj mir. Vi ste u veoma ranjivom svijetu.

Samouvjerena žena koja upravlja svojim životom, privlači kao magnet. Toliko je ispunjena pozitivnom energijom, da ljudi vole da su u njenoj blizini. Ali samo kada stekne unutrašnju moć može postati autentična i može da voli ljude oko sebe. Istina je da ljubav i moć idu zajedno. Uz pomoć moći čovijek zaista može početi da otvara svoje srce. Bez moći ljubav je izvitoperena.

Stvar koju treba da zapamtite je da kada okrivljujete bilo koju od spoljnih sila za neku životnu situaciju, doslovce ste odbacili svu svoju moć i na taj način prouzrokovali bol, depresiju i blokiranost. Bilo šta što vam oduzima moć ili zadovoljstvo vas čini žrtvom. Nemojte biti svoja sopstvena žrtva.

Shvatite da ne postoje pojedine osobe na ovom svijetu koje vas mogu usrećiti, postoji samo jedna osoba koja vas može usrećiti, a to ste vi sami.  Zato preuzmite odgovornost! Preuzmite akciju. Suočite se sa strahom, gledajući ga ravno u oči. Samo ga tako možete prevazići!

Bio sam spreman da uvijek saslušam svoje prijatelje i pomognem im koliko je to u mojoj moći, ali nikada, ali baš nikada nisam želio da učestvujem u njihovoj boli i da suosjećam sa njima, kako bi im pomogao.

Znao sam to,  jer sam bio svijestan da sa zajedničkim tugovanjem samo udvostručujemo bol i time unesrećujemo ne jednu, već dvije osobe. Znao sam da ako suosjećam sa njima ne pomažem ni sebi, jer svoju moć pomjeram ka liniji boli, a njih još više pomjeram prema dnu ljestvice bola.  Na njihovu bol odgovarao sam im sa nekim riješenjem ili sam im barem pružio jedan osmijeh.

Sada već slutite da je na verandi radosti bilo i onih manje radosnih. Oh da, bilo ih je itekako, jer su vrata naše kuće otvorena svima, ali moja moć nije bila benzinska stanica za crpljenje, već je bila samo moj izvor radosti.  Svi sami moramo  napraviti svoje rezervoare moći, jer crpljenjem drugih ne možemo ništa postići.

„Volim ga, on je divno stvorenje, pazi me kao malo vode na dlanu. Mislila sam da nikada neću naći ljubav svog života. Od kada je on ušao u moj život shvatila sam šta je prava ljubav“, bile su riječi jedne prijateljice, koja je obično volila da me posjećuje nedjeljom, a čini mi se da nije ni imala moć da bude u društvu svih nas, pa je obično birala da me posjećuje sama.

Kada mi je pričala o njemu u superlativu  zaista je djelovala srećno i ispunjeno, ali… Došla je sledeća nedjelja i moja prija je ponovo svratila.  Naravno, sad već znate, počela  je da priča o njemu, al’ ovoga puta u negativnom kontekstu:  „On je idiot, kreten, ne znam šta sam vidila u njemu! Nevjernik, kako sam mogla da provodim vrijeme sa njim“….

Ok, sve što sam mogao da joj kažem u tom treutku je bilo „sačekajmo novu nedjelju“ …

Ali nove nedjelje nje nije bilo, jer sam shvatio da je moja prija dolazila kod mene samo iz jednog jedinog razloga, a to je da crpi moj rezervoar moći, jer joj je to bio jedini način da opstane.

Zvona od moga doma ponovo su iznenada zazvonila. Svi smo se začudjeno pogledali, jer u tom momentu zaista nismo nikoga očekivali. Na vratima je stajala  Bambi. Imala je zaista prelijepe srneće oči, koje su joj uistinu išle uz nadimak koji je nosila. Njene božanstvene oči zasijale su ujedno od brižnosti,  kao i od  radosti što nas je ugledala. Pozdravili smo je pjesmom. Nastala je eksplozija moći. Naši rezervoari prelijevali su se na verandi i stvarali su rijeku jedinstva kojom smo mirno plovili, plovili i plovili…

 

Gospar Duje