kamen

Uvijek sam se pitao šta je to „Tajna“ – da li uistinu znam da čuvam nečiju tajnu?  Činilo mi se da znam, al potom ponovo postavim sebi pitanje; kako se ta tajna stvara?, dok naravno nisam počeo istraživati i dok nisam došao do fantastičnih i potpuno drugačijih otkrića koja su meni pomogla u mnogome, a naravno i milionima ljudi diljem svijeta. Tajna koju sam te večeri gledao preko youtube kanala – autora istoimenog romana Ronde Born, naravno, u svojoj omiljenoj stolici na ljuljanje, bila mi je veoma interesantna i mogu reći da mi je okupirala svu moju pažnju.

Bilo je oko dvadesetak minuta prije ponoći. Sjećam se da mi je prozor od stana bio otvoren. Bila je to jedna zimska beogradska večer, ali ne baš tako hladna uistinu. Naprotiv, noć je bila tako topla, a vazduh je bio iznimno svijež.  Došao  sam do dijela videa u kojem se govori o „Čarobnom kamenu“

Svi u životu imamo one trenutke, kada pomislimo da nam ništa ne ide od ruke i da nam se cio svijet ruši. Jednog takvog dana šetao sam pored rijeke, koja je bila toliko bistra, tako da se kamenje na dnu rijeke vidjelo kristalno jasno… Razne misli su mi prolazile kroz glavu. Iznenada, jedna interesantana misao me je potpuno okupirala!!! Uzeću jedan kamen iz ove rijeke. Ovo kamenje izgleda tako dragocjeno. Nosit ću ga stalno sa sa sobom u džepu i kada ga god dotaknem pomisliću na nešto na čemu sam zahvalan. Od ovog trenutka te moje misli su postale stvarnost.“- bile su ovo riječi, a takodje i životna priča  jednog američkog učietelja Lee Brownera, kao i odlomak iz istoimene knjige „Secret“ – Tajna.

Bio je ovo dovoljan okidač da istog momenta ustanem iz fotelje i pronadjem svoj čarobni kamen“.  Ne znam zašto, ali htio sam da to uradim prije ponoći, jer sam imao osjećaj da ako to uradim i makar jedan minut posle, da to neće vrijediti. Znate onaj osećaj kada nešto uradite bez razmišljanja, a sigurni ste da je to pravi ishod???

     Uistinu mislim da je to ono pravo i da je to ono što  ste  VI. To je trenutak kada birate srcem, to je momenat kada ste vi ono što zapravo jeste, a ne ono ko vi niste!  Tada se osjećate potpuno sigurno i potpuno kompletno!

Te večeri noćna rasvjeta i nije bila Bog zna šta, ali za jedno januarsko veče, mogli ste cijelu noć komotno da se šetkate, a da vam ne bude hladno. Bacio sam se u potragu za kamenom. Vjerujte mi da sam se u tom momentu osjećao kao da tražim neku stvar koja je godinama već moja, ne stvar koju sam izgubio, već stvar koja me čeka i koja mi je godinama bila vjerna, neki dio koji mi fali, tražio sam dio sebe.

Našao sam ga. Bio je to kamen u obliku srca i nije bio daleko od mene. Stajao je tačno ispred moje zgrade. Bio sam sretan kao da sam našao najdragocenije blago!!! Iznenada , iza ledja mi se stvorila komšinica. Gledala me onako ispod oka. Mislim da je mislila da sam skrenuo s uma. Upitala me iznenadjeno: Šta to radiš komšija? Tražim magični kamen odgovorio sam. Kakav magični kamen u ovo doba Bog s tobom sine? Takav koji će biti uvijek tu uz mene, kada mi je god teško, takav koji će vas naučiti zahvalnosti, takav koji će vam pokazati pravi put i onda kada mislite da su svi krivi, takav koji će vam pomoći da budete zdraviji, ljepši i samopuzadniji….

Zabezeknuto me je gledala i dalje u nevjerici, mislići da sam skrenuo s uma….

Bog s tobom sine, promrljala je cccccc cccccc cccccc. U tom momentu sam poskočio, poljubio komšinicu u obraz i otišao u svoj stan.

Brojeći stepnice i meditirajući do svog stana osjećao  sam se katarzično i uzvišeno. Osjećao sam kao da sam napokon našao dio sebe koji mi je godinama nedostajao.

Otišao sam do prozora i ugledao komšinicu koja je takodje tražila kamen za sebe. Nasmijao sam se grohotno, a onda otvorio prozor i kroz smijeh dobacio komšinici. „Komšinice, imate još pet minuta do ponoći da pronadjete svoj kamen, jer posle 12.00 časova čarolija nestaje“ Odmahnula mi je rukom i dalje želeći da mi stavi do znanja da sam skrenuo s uma.

Ono što je važno u cijeloj ovoj priči jeste, da je to „kamen zahvalnosti“, kamen kojem ćete se obraćati svaki dan sa zahvalnošću svega onoga što imate u svom životu, kamen koji će vam isto tako pomoći da u svoj život privučete još više zahvalnosti,  jer samo sa zahvalnošću onoga što imate možete dobiti još više.

Svanulo je novo jutro, krenuo sam u teretanu. Gradski tramvaj, koji je stajao ispred zgrade na svakih pet minuta uvijek je bio tačan. Bio sam neizmerno zahvalan na tome. U tramvaju je bila prevelika gužva. Isturio sam glavu kroz prozor tramvaja. Sjećam se da sam bio zahvalan na tome što mogu da dodjem do sviježeg vazduha, a uistinu, imao sam i prelijep pogled na sve krajolike, zgrade i život grada koji se pružao kroz prozor. Kada se gužva razišla sjeo sam na jedno slobodno mjesto. Svi u tramvaju su bili uz svoje mobilne telefone, tipkajući besumično u njih. Osjećao sam se da se nalazim u nekoj pokretnoj fabrici u kojoj svi imaju normu da iskucaju što više poruka na svoj mobilni aparat. Nećete mi možda vjerovati, svi do jednoga bili su uposleni…

Ali, ja sam u ovom trenutku osjećao neizmjernu radost i želio sam da tu radost podijellim sa nekim Želio sam to, ali u ovom trenutku nisam imao kome da uputim osmijeh. Osjetio sam se bespomoćno u ovoj „pokretnoj fabrici mobilnih aparata“ -počevši monolog u sebi, pitajući se?

Kako je moguće da ovi ljudi ne vide ove prelijepe krajolike? , kako je moguće da u jednom mobilnom aparatu mogu da budu interasntnije stvari od jednog osmijeha, zar ne žele poželeti nekome dobar dan? Šta je sa maštom? Zar ne žele osjetiti ljubav? Gdje su im osjećanja, nisu valjda zaključana u tom mobilnom aparatu?

A onda se začulo zapomaganje. Molim vas, pomozite mi, kako da izadjem na sledećoj stanici, gdje treba da izadjem, otvorite mi ova vrata molim vas, ja trebam da izadjem na železničkoj stanici, jesmo li tu? Počela je histerično  da lupa na vrata tramvaja, ali nikoga nije bilo da joj pomogne. U tom trenutku moja bespomoćnost je nestala, a ja sam se pretvorio u supermena koji pomaže jednoj bakici da izadje iz tramvaja. Osjećao sam neopisivu radost što sam mogao da joj pomognem. Zahvalila mi je velikim i toplim osmijehom. Pogledala me svojim toplim okicama u kojima se i dalje snažno ocrtavao snažan život. U moru ljudi koji su zujili u svoje mobilne teleone pojavila se jedna stara bakica iz unutrašnjosti koja je pokazala  šta je to život i kako ga treba živjeti. Oh da, osjećao sam se živo, stvarno, realno i svjesno!

Da, upravo to sam tražio. Želeo sam da se osećam žovijalno i veselo!

Pitao sam se, kako je moguće da nijednog momenta niko od ljudi iz tramvaja nije pomislio ili se zapitao da li možda ovoj baki treba pomoć?, da li će zalutati, ostati negdje u mraku i na hladnoći, da može umrijeti, a onda sam shvatio da u stvari mnogi žive nesvjesno i odsutno.

     U ovoj bakici od nekih 80 ljeta koliko sam mogao da procjenim da je imala, bilo je više života od svih ovih mladih ljudi zajedno koji su bili uposleni u „pokretnoj fabrici mobilnih telefona kako sam je u tom momentu nazvao.

     Dragi moji, živimo život stvaran! Živimo život svijestan, ispunjen opipljivim, vidljivim i realnim stvarima, koje se oko nas zbivaju i koje nas okružuju. Život koji želite da živite, i život koji je za vas najljepši. Budite ono ko jeste! Uključite se u tokove stvarnosti!

     Najbitnije od svega je da budemo ono ko  mi zapravo jesmo!  Samo smo tada i samo tako možemo biti sretni! To vam uistinu tvrdim kao tačno! Živeći život onoga ili nečega što nismo, mi prihvatamo norme od drugih, prihvatamo uvjerenja koja su nam drugi nametnuli i apsolutno, tada mi nismo mi!!!  A čim mi nismo mi ,kao što i sam riječ kaže, to nismo mi, a kada vi niste vi, onda ste izbačeni iz kolosijeka, ne idete svojim putem koji je samo vaš, već živite nesvjesno! Stoga vratite se sebi, jer svi smo mi u biti stvarna, dobra i kvalitetna bića, samo ne biramo biti takvi.

    Pitate li se kako je to moguće i da li možete na takav način biti sretni? Naravno da ne!

Uzmite ovako. Imamo misao, fizički pokret i srce.

Kada želite nešto da uradite šta prvo koristite? Naravno, svi prvo koriste mozak, pa fizički pokret pa na kraju srce.  Vjerujte da je to najveća greška koju činimo! Verujte mi da je to samo redosljed akcija koje se mogu promjeniti. O da,  itekako se mogu promijeniti!

Evo na primjer šetajući ulicom naidjete kraj nekog što prosi. Prvo ćete možda proći par koraka, zatim posle toga ćete u mislima postaviti sebi pregršt pitanja: da li mu trebate dati novac, zašto biste mu dali? Pitate se, da li je možda neki prevarant i tako dalje…

Kada dobro promislite onda radite fizičku akciju i tek na karju dajete novac. Uključujete srce i srećni ste zbog toga što ste učinili. Shvatate li šta uradite sebi? Izmučite sebe!

Vjerujte mi taj redosled može da se promijeni. Probajte sve to sada, ali obrnutim redosledom.Uključite prvo srce i neka vam srce bude uvek prva akcija, jer uvijek ćete na kraju uraditi ono što osjećate, uvijek, pa zašto  stoga ne bi srce bila vaša prva akcija. Čemu mučiti mozak?

Vidite, taj novac i koji ste dali tom čovjeku, šta on predstavlja za vas? Neće vas on spasiti od bijede, a vjerujte mi i kako date tako će i doći.

Postoji jedna izreka koja se meni neizmjerno svidja, a to je „Onaj ko se odriče, odriče se rezultata, ali nikada strasti. Prema tome strast je pravi put. Srce je pravi put. To je put ka samoostvarenju…Ako nemate strasti ni za čim, nemate ništa od života!“

     Svrha života je stvaranje. Ne treba nigdje da se stigne, već spoznaja da ste već tamo i da ste već oduvijek bili. Uvijek i zauvijek ste u trenutku čistog stvaranja. Svrha života je stvaranje, onoga Ko i šta jeste i da to onda iskusite.

Radost života je u stvaranju, a ne u rezultatima, jer rezultati nisu vi, stvaranje ste vi, a nama je u cijeloj ovoj priči potrebno da mi budemo ono što jesmo, a rezultati će sami doći, oni neka budu dio našeg stvaranja!

 

Gospar Duje